Author: Danica

  • Securing Claims: How to Protect Debt Recovery in the Event of a Debtor’s Bankruptcy?

    Securing Claims: How to Protect Debt Recovery in the Event of a Debtor’s Bankruptcy?

    Legal instruments for creditor protection and their significance in the event of a business partner’s insolvency.

    In commercial transactions, the existence of a claim does not necessarily guarantee its recovery. Even where a claim is undisputed, based on a valid contract, or confirmed by a final court judgment, its recovery may become uncertain if the debtor experiences financial difficulties or becomes subject to bankruptcy proceedings.

    In such circumstances, a creditor’s position largely depends on whether, and in what manner, the claim was previously secured.

    Although security instruments are generally agreed upon to protect against delayed payment or non-performance of contractual obligations, their practical significance becomes particularly evident in the event of the debtor’s insolvency. However, not all security instruments are equally effective, nor do they provide creditors with the same level of legal protection.

    The key question is therefore not merely whether a creditor holds a security instrument, but what rights that instrument provides if the debtor ceases to fulfil its obligations.

    1. Legal Significance of Securing Claims

    Securing claims is one of the fundamental mechanisms for managing risks in commercial relationships, particularly in contracts involving deferred payments, financing arrangements, long-term supply and service agreements, and high-value transactions.

    The legal system of the Republic of Serbia recognises various security instruments, the most commonly used being mortgages, pledges, suretyships, bank guarantees, and bills of exchange.

    Their principal distinction lies in whether they grant the creditor priority in recovering a claim from specific assets or provide an additional opportunity to seek payment from another liable party.

    This distinction becomes particularly important when the debtor’s assets are insufficient to satisfy all creditors.

    2. Security Rights over Assets – Mortgages and Pledges

    Mortgages and pledges are particularly important instruments of creditor protection because, subject to statutory requirements, they allow creditors to obtain priority satisfaction from the value of the assets over which security rights have been established.

    Under Article 2 of the Serbian Mortgage Law, a mortgage is a security right over immovable property that entitles the creditor, if the debtor fails to fulfil a due obligation, to recover its claim from the value of the mortgaged property ahead of unsecured creditors and subsequent mortgage creditors.

    Similarly, pledges over movable assets and rights may secure claims against equipment, machinery, vehicles, receivables, and other eligible assets.

    The establishment of a non-possessory pledge over movable assets and rights is governed by the Serbian Law on Registered Pledges on Movable Assets and Rights.

    The practical significance of these instruments lies in the fact that the creditor does not depend exclusively on the debtor’s general financial capacity but benefits from a right to recover its claim from specifically identified assets.

    Nevertheless, the mere existence of a mortgage or pledge does not guarantee full recovery. The effectiveness of such security depends on its legal validity, ranking, the value of the secured assets, and any previously established third-party rights.

    For example, a second-ranking mortgage over a property whose value is insufficient even to satisfy the first-ranking mortgage creditor may have significantly less economic value than originally anticipated when the agreement was concluded.

    3. Personal Security Instruments – Suretyships and Bank Guarantees

    Unlike mortgages and pledges, suretyships and bank guarantees primarily provide creditors with an opportunity to obtain payment from another liable party, thereby expanding the range of persons from whom performance may be requested.

    Suretyship is regulated by Articles 997 et seq. of the Serbian Law on Obligations. Under a suretyship arrangement, the surety undertakes to fulfil a valid and due obligation of the principal debtor if the latter fails to do so.

    In commercial relationships, particular importance is attached to arrangements under which the surety assumes liability as a surety-payer, allowing the creditor, subject to applicable legal requirements, to demand performance from the principal debtor, the surety, or both simultaneously.

    However, suretyship does not itself grant priority over the principal debtor’s assets. Its value derives from the existence of an additional party liable for fulfilling the obligation, making the surety’s solvency a matter of considerable practical importance.

    Bank guarantees, regulated by Articles 1083 et seq. of the Serbian Law on Obligations, allow beneficiaries to request payment from the issuing bank in accordance with the conditions specified in the guarantee.

    Particularly significant are bank guarantees containing “on first demand” and “without objections” clauses, as these may provide a high degree of independence of the bank’s obligation from the underlying contractual relationship.

    If the principal debtor becomes subject to bankruptcy proceedings, a valid bank guarantee may allow the creditor to pursue payment directly from the issuing bank, independently of recovery through the bankruptcy proceedings, subject to the guarantee’s terms and the prohibition of double recovery.

    Nevertheless, bank guarantees are not entirely risk-free, as their practical value also depends on the financial stability of the issuing bank.

    4. Bills of Exchange as Instruments of Security and Debt Recovery

    Bills of exchange are widely used in Serbian commercial practice, particularly in agreements involving the supply of goods, provision of services, and deferred-payment financing.

    Their use enables creditors to exercise rights arising from a bill of exchange and, where statutory requirements are satisfied, may facilitate the initiation of enforcement proceedings.

    However, it is important to distinguish bills of exchange from security rights over assets.

    A bill of exchange does not, in itself, grant a creditor priority in recovering its claim from the debtor’s assets in bankruptcy proceedings.

    Consequently, a creditor holding a bill of exchange does not automatically obtain a more favourable position than other unsecured creditors.

    5. What Happens to Security Instruments When the Debtor Enters Bankruptcy?

    The opening of bankruptcy proceedings substantially changes the legal framework governing the recovery of claims.

    Under the Serbian Bankruptcy Law, creditors exercise their rights within a collective procedure governed by statutory rules, with their legal position varying according to the nature of their claims and the security rights available to them.

    A particularly important distinction exists between unsecured bankruptcy creditors and secured creditors holding rights to priority satisfaction from specific assets.

    Pursuant to Article 49 of the Bankruptcy Law, secured creditors are entitled to priority satisfaction from the proceeds generated by the sale of particular assets of the bankruptcy debtor over which they hold appropriate security rights.

    By contrast, creditors without such priority rights must pursue their claims in accordance with the general rules of bankruptcy proceedings, with actual recovery depending on the available bankruptcy estate.

    The existence of a suretyship or bank guarantee does not automatically grant the creditor secured-creditor status in the bankruptcy proceedings of the principal debtor.

    However, such instruments may allow the creditor to seek payment from another liable party, depending on the nature and terms of the relevant instrument.

    As a result, two creditors holding claims of identical value may face substantially different prospects of recovery.

    6. Practical Example: The Same Claim, Different Levels of Protection

    Consider three companies, each holding a claim of EUR 100,000 against the same business partner, which subsequently becomes subject to bankruptcy proceedings.

    The first company has secured its claim through a first-ranking mortgage over real estate owned by the debtor.

    The second company holds a suretyship provided by a financially solvent third party.

    The third company relies solely on a contract and unpaid invoices.

    Although all three claims have the same nominal value, the creditors’ legal and economic positions differ significantly.

    The first creditor may seek priority satisfaction from the value of the mortgaged property in accordance with its secured rights.

    The second creditor does not enjoy priority in the principal debtor’s bankruptcy estate by virtue of the suretyship but may have the possibility of recovering the claim from the surety.

    The third creditor must pursue its claim through bankruptcy proceedings without any special priority right.

    This example demonstrates that the prospects of successful debt recovery frequently depend on legal mechanisms established long before the debtor becomes insolvent.

    7. Why Is It Important to Establish Security in Advance?

    One of the common mistakes in commercial practice is postponing the establishment of security until the debtor has already begun defaulting on its obligations.

    However, establishing security at a later stage, particularly shortly before the opening of bankruptcy proceedings, may give rise to additional legal issues.

    Article 49 of the Serbian Bankruptcy Law provides for the termination of certain security rights acquired through enforcement or security proceedings within the final 60 days preceding the opening of bankruptcy proceedings, where such rights were obtained for the purpose of compulsory recovery or securing claims.

    Furthermore, Articles 120 et seq. of the Bankruptcy Law regulate the possibility of challenging certain legal transactions and actions undertaken before the opening of bankruptcy proceedings, provided the statutory conditions are met.

    This does not mean that every security instrument established at a later stage is invalid.

    However, it demonstrates that the timing of establishing security may be just as important as selecting the appropriate instrument.

    Agreeing on adequate security at the outset of a business relationship therefore significantly contributes to the creditor’s legal certainty.

    8. How to Choose the Appropriate Security Instrument

    There is no universal security instrument equally suitable for every commercial transaction.

    The appropriate choice depends on the value and nature of the claim, the duration of the contractual relationship, the debtor’s financial position, the availability of suitable assets, and the possibility of involving third parties willing to assume payment obligations.

    For high-value transactions, a mortgage or pledge may represent an appropriate solution, provided that the value and legal status of the secured assets offer realistic prospects of recovery.

    In other cases, a bank guarantee or suretyship provided by a solvent party may be more suitable, particularly where the debtor does not possess assets that can effectively serve as collateral.

    Commercial practice frequently involves combining different security instruments to distribute and mitigate the risk of non-payment.

    In addition to selecting the appropriate instrument, it is essential to ensure that contractual documentation is properly drafted, statutory formalities are satisfied, and relevant security rights are registered where required by law.

    Conclusion

    Securing claims is not merely a contractual formality but an important component of managing legal and financial risks in commercial transactions.

    Different security instruments provide different levels of protection, and their respective advantages and limitations become particularly evident when the debtor enters bankruptcy.

    While mortgages and pledges may provide priority recovery from specific assets, suretyships and bank guarantees offer additional opportunities to seek payment from other liable parties.

    Bills of exchange may facilitate debt recovery but do not, in themselves, establish priority rights in bankruptcy proceedings.

    When entering into commercial agreements, it is therefore important to assess not only the counterparty’s ability to fulfil its obligations but also the legal mechanisms available to protect against potential non-performance.

    Effective creditor protection begins before payment difficulties arise — through careful structuring of contractual relationships and the timely selection of appropriate security instruments.


    DM Legal | Banking & Finance | Corporate & Commercial Law

    Disclaimer: This article is provided for general informational purposes only and does not constitute legal advice. Any legal assessment depends on the relevant facts, contractual documentation, and specific circumstances of each individual case.

  • Obezbeđenje potraživanja: kako zaštititi naplatu u slučaju stečaja dužnika?

    Obezbeđenje potraživanja: kako zaštititi naplatu u slučaju stečaja dužnika?

    U privrednom poslovanju, postojanje potraživanja ne znači nužno i mogućnost njegove naplate. Čak i kada je potraživanje nesporno, zasnovano na punovažnom ugovoru ili potvrđeno pravnosnažnom sudskom odlukom, njegova naplata može postati neizvesna ukoliko dužnik zapadne u finansijske teškoće ili se nad njim otvori stečajni postupak.

    U takvim okolnostima, položaj poverioca u velikoj meri zavisi od toga da li je i na koji način potraživanje prethodno obezbeđeno.

    Iako se instrumenti obezbeđenja najčešće ugovaraju radi zaštite od kašnjenja ili neispunjenja ugovornih obaveza, njihov stvarni značaj posebno dolazi do izražaja u slučaju insolventnosti dužnika. Međutim, nisu svi instrumenti jednako efikasni, niti poveriocu pružaju isti stepen pravne zaštite.

    Ključno pitanje zato nije samo da li poverilac raspolaže sredstvom obezbeđenja, već kakva prava mu ono pruža ako dužnik prestane da izmiruje svoje obaveze.

    1. Pravni značaj obezbeđenja potraživanja

    Obezbeđenje potraživanja predstavlja jedan od osnovnih mehanizama upravljanja rizicima u poslovnim odnosima, naročito kod ugovora sa odloženim plaćanjem, kreditnih aranžmana, dugoročnih ugovora o isporuci robe i usluga, kao i transakcija značajne vrednosti.

    Pravni sistem Republike Srbije poznaje različite instrumente obezbeđenja, među kojima su najzastupljeniji: hipoteka, zaloga, jemstvo, bankarska garancija i menica.

    Njihova osnovna razlika ogleda se u tome da li poveriocu omogućavaju prvenstveno namirenje iz određene imovine ili mu pružaju dodatnu mogućnost da ispunjenje potraživanja zahteva od drugog obavezanog lica. Ta razlika je od posebnog značaja kada imovina dužnika nije dovoljna za namirenje svih njegovih poverilaca.

    2. Stvarnopravna sredstva obezbeđenja – hipoteka i zaloga

    Hipoteka i zaloga predstavljaju naročito značajne instrumente zaštite poverilaca jer, pod zakonom propisanim uslovima, omogućavaju prvenstveno namirenje iz vrednosti imovine na kojoj je zasnovano založno pravo.

    Prema članu 2. Zakona o hipoteci, hipoteka je založno pravo na nepokretnosti koje ovlašćuje poverioca da se, ukoliko dužnik ne ispuni dospelu obavezu, namiri iz vrednosti opterećene nepokretnosti pre običnih poverilaca i kasnijih hipotekarnih poverilaca.

    Slično tome, zaloga na pokretnim stvarima i pravima omogućava obezbeđenje potraživanja na opremi, mašinama, vozilima, potraživanjima i drugoj imovini podobnoj za zalaganje. Zasnivanje založnog prava bez predaje predmeta zaloge u državinu poverioca uređeno je Zakonom o založnom pravu na pokretnim stvarima i pravima upisanim u registar.

    Praktičan značaj ovih instrumenata ogleda se u tome što poverilac ne zavisi isključivo od opšte imovinske sposobnosti dužnika, već raspolaže pravom namirenja iz konkretne imovine. Ipak, samo postojanje hipoteke ili zaloge nije garancija potpune naplate. Efikasnost obezbeđenja zavisi od njegove pravne valjanosti, prvenstvenog reda, vrednosti opterećene imovine i eventualnih ranije zasnovanih prava trećih lica.

    Na primer, hipoteka drugog reda na nepokretnosti čija vrednost nije dovoljna ni za namirenje prvog hipotekarnog poverioca može imati znatno manju ekonomsku vrednost od one koja se očekivala prilikom zaključenja ugovora.

    3. Lična sredstva obezbeđenja – jemstvo i bankarska garancija

    Za razliku od hipoteke i zaloge, jemstvo i bankarska garancija prvenstveno pružaju mogućnost naplate od drugog obavezanog lica, odnosno proširuju krug subjekata od kojih poverilac može zahtevati ispunjenje obaveze.

    Jemstvo je uređeno članovima 997. i narednim Zakona o obligacionim odnosima. Njime se jemac obavezuje da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu glavnog dužnika ako je ovaj ne ispuni.

    U privrednim odnosima naročito je značajno jemstvo kod kojeg jemac odgovara kao jemac-platac, jer pod propisanim uslovima omogućava poveriocu da zahteva ispunjenje od glavnog dužnika, jemca ili oba istovremeno. Međutim, jemstvo samo po sebi ne daje prvenstvo namirenja iz imovine glavnog dužnika. Njegova vrednost proizlazi iz postojanja dodatnog lica odgovornog za ispunjenje obaveze, zbog čega je solventnost jemca od presudnog praktičnog značaja.

    Bankarska garancija, uređena članovima 1083. i narednim Zakona o obligacionim odnosima, sa druge strane omogućava korisniku da, pod uslovima predviđenim garancijom, zahteva isplatu od banke izdavaoca.

    Poseban značaj imaju bankarske garancije koje sadrže klauzulu „na prvi poziv” i „bez prigovora”, budući da mogu pružiti visok stepen nezavisnosti garantne obaveze od osnovnog ugovornog odnosa.

    Ukoliko glavni dužnik ode u stečaj, postojanje valjane bankarske garancije može omogućiti poveriocu da svoje pravo ostvaruje prema banci izdavaocu, nezavisno od namirenja u stečajnom postupku, u granicama uslova garancije i uz zabranu dvostruke naplate. Ipak, ni ovaj instrument nije oslobođen rizika, budući da njegova stvarna vrednost zavisi i od finansijske stabilnosti banke koja je garanciju izdala.

    4. Menica kao instrument obezbeđenja i naplate

    Menica predstavlja široko rasprostranjen instrument u domaćem privrednom poslovanju, naročito kod ugovora o isporuci robe, pružanju usluga i finansiranju sa odloženim plaćanjem. Njena upotreba omogućava poveriocu ostvarivanje meničnih prava i, kada su ispunjeni zakonski uslovi, olakšava pokretanje postupka prinudne naplate.

    Međutim, važno je razlikovati menicu od stvarnopravnih sredstava obezbeđenja. Menica sama po sebi ne daje pravo prvenstvenog namirenja iz imovine dužnika u stečajnom postupku. To znači da poverilac koji raspolaže menicom ne stiče automatski povoljniji položaj u odnosu na ostale neobezbeđene poverioce.

    5. Šta se dešava sa sredstvima obezbeđenja u slučaju stečaja dužnika?

    Otvaranjem stečajnog postupka bitno se menja pravni okvir naplate potraživanja.

    Prema Zakonu o stečaju, poverioci svoja prava ostvaruju u okviru zakonom uređenog kolektivnog postupka, uz različit pravni položaj u zavisnosti od prirode potraživanja i postojećih sredstava obezbeđenja.

    Poseban značaj ima razlika između stečajnih i razlučnih poverilaca.

    U skladu sa članom 49. Zakona o stečaju, razlučni poverioci imaju pravo prvenstvenog namirenja iz sredstava ostvarenih prodajom određene imovine stečajnog dužnika na kojoj su stekli odgovarajuće pravo obezbeđenja.

    Sa druge strane, poverioci koji ne raspolažu pravom prvenstvenog namirenja iz određene imovine ostvaruju svoja potraživanja prema pravilima stečajnog postupka, pri čemu stvarna mogućnost naplate zavisi od raspoložive stečajne mase.

    Postojanje jemstva ili bankarske garancije ne pretvara poverioca automatski u razlučnog poverioca glavnog dužnika. Međutim, ono mu može omogućiti da potraživanje ostvaruje i prema drugom obavezanom licu, u skladu sa prirodom i sadržinom konkretnog instrumenta.

    Zbog toga dva poverioca sa potraživanjima iste vrednosti mogu imati potpuno različite izglede za naplatu.

    6. Praktičan primer: isto potraživanje, različit stepen zaštite

    Pretpostavimo da tri privredna društva imaju potraživanja od po 100.000 EUR prema istom poslovnom partneru, nad kojim je naknadno otvoren stečajni postupak.

    Prvo društvo svoje potraživanje obezbedilo je hipotekom prvog reda na nepokretnosti stečajnog dužnika. Drugo društvo ima jemstvo solventnog trećeg lica, dok treće raspolaže samo ugovorom i neplaćenim fakturama.

    Iako su sva tri potraživanja istovetna po nominalnoj vrednosti, njihov pravni i ekonomski položaj značajno se razlikuje.

    Prvi poverilac može zahtevati prvenstveno namirenje iz vrednosti opterećene nepokretnosti, u skladu sa svojim razlučnim pravom. Drugi poverilac nema prvenstvo po osnovu jemstva u stečajnoj masi glavnog dužnika, ali može imati mogućnost naplate od jemca. Treći poverilac svoje potraživanje ostvaruje kroz stečajni postupak, bez posebnog prava prvenstvenog namirenja.

    Ovakva situacija pokazuje da mogućnost naplate potraživanja često zavisi od pravnih mehanizama uspostavljenih mnogo pre nastupanja insolventnosti dužnika.

    7. Zašto je važno obezbeđenje ugovoriti blagovremeno?

    Jedna od čestih grešaka u poslovnoj praksi jeste odlaganje ugovaranja sredstava obezbeđenja do trenutka kada dužnik već počne da kasni sa ispunjenjem obaveza. Međutim, naknadno zasnivanje obezbeđenja, naročito u periodu neposredno pre otvaranja stečaja, može otvoriti dodatna pravna pitanja.

    Član 49. Zakona o stečaju predviđa prestanak određenih razlučnih prava stečenih izvršenjem ili obezbeđenjem u poslednjih 60 dana pre otvaranja stečajnog postupka radi prinudnog namirenja ili obezbeđenja. Pored toga, član 120. i naredne odredbe Zakona o stečaju uređuju mogućnost pobijanja određenih pravnih poslova i radnji preduzetih pre otvaranja stečaja, kada su ispunjeni propisani uslovi.

    Sve navedeno ne znači da je svako naknadno ugovoreno sredstvo obezbeđenja nevažeće. Međutim, pokazuje da pravovremenost njegovog zasnivanja može biti jednako važna kao i sam izbor instrumenta.

    Ugovaranje adekvatnog obezbeđenja već prilikom uspostavljanja poslovnog odnosa zato značajno doprinosi pravnoj sigurnosti poverioca.

    8. Kako izabrati odgovarajući instrument obezbeđenja?

    Ne postoji univerzalno sredstvo obezbeđenja koje je podjednako pogodno za sve poslovne transakcije.

    Izbor zavisi od vrednosti i prirode potraživanja, trajanja ugovornog odnosa, finansijskog položaja dužnika, raspoložive imovine i mogućnosti angažovanja trećih lica koja bi preuzela obavezu plaćanja.

    Kod transakcija značajne vrednosti, hipoteka ili zaloga mogu predstavljati odgovarajući instrument, pod uslovom da vrednost i pravni status opterećene imovine pružaju realnu mogućnost namirenja.

    U drugim slučajevima, bankarska garancija ili jemstvo solventnog lica mogu biti pogodniji, posebno kada dužnik ne raspolaže imovinom koja bi mogla biti predmet stvarnopravnog obezbeđenja.

    U praksi se često koristi i kombinacija različitih instrumenata, kako bi se rizik nenaplate rasporedio i umanjio. Pored izbora odgovarajućeg instrumenta, neophodno je obezbediti pravilno sastavljanje ugovorne dokumentacije, ispunjenje propisanih formalnih uslova i registraciju odgovarajućih prava, kada je zakonom predviđena.

    Zaključak

    Obezbeđenje potraživanja nije samo pitanje ugovorne formalnosti, već važan element upravljanja pravnim i finansijskim rizicima u privrednom poslovanju. Različiti instrumenti obezbeđenja pružaju različit stepen zaštite, a njihove prednosti i ograničenja posebno dolaze do izražaja u slučaju stečaja dužnika.

    Dok hipoteka i zaloga mogu omogućiti prvenstveno namirenje iz vrednosti određene imovine, jemstvo i bankarska garancija pružaju dodatne mogućnosti naplate od drugih obavezanih lica. Menica može olakšati ostvarivanje potraživanja, ali sama po sebi ne obezbeđuje prvenstvo u stečaju.

    Zbog toga je prilikom zaključenja poslovnih ugovora važno proceniti ne samo sposobnost druge ugovorne strane da ispuni preuzete obaveze, već i pravne mogućnosti zaštite u slučaju njihovog neispunjenja. Efikasna zaštita poverilaca počinje pre nastanka problema sa naplatom – pažljivim strukturiranjem ugovornog odnosa i blagovremenim izborom odgovarajućeg sredstva obezbeđenja.


    DM Legal | Banking & Finance | Corporate & Commercial Law

    Ovaj članak je informativnog karaktera i ne predstavlja pravni savet za konkretan slučaj. Pravna ocena zavisi od relevantnih činjenica, ugovorne dokumentacije i okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.

  • Probijanje pravne ličnosti: kada članovi društva odgovaraju za njegove dugove?

    Probijanje pravne ličnosti: kada članovi društva odgovaraju za njegove dugove?

    Ograničena odgovornost članova društva sa ograničenom odgovornošću, zloupotreba pravnog subjektiviteta i zaštita poverilaca

    Jedna od osnovnih karakteristika društva sa ograničenom odgovornošću jeste razdvajanje imovine društva od lične imovine njegovih članova. Ovaj princip predstavlja važan osnov savremenog privrednog poslovanja, jer omogućava preduzetnicima i investitorima da učestvuju u poslovnim poduhvatima bez preuzimanja neograničene lične odgovornosti za obaveze društva.

    Međutim, ograničena odgovornost nije apsolutna.

    U određenim okolnostima, kada član društva zloupotrebi njegov pravni subjektivitet radi ostvarivanja nedozvoljenih ciljeva, pribavljanja lične koristi ili oštećenja poverilaca, može nastupiti njegova lična odgovornost za obaveze društva.

    Ovaj pravni institut poznat je kao probijanje pravne ličnosti (piercing the corporate veil) i predstavlja izuzetak od osnovnog pravila o odvojenosti društva i njegovih članova.

    U praksi se zato postavlja pitanje: gde prestaje zaštita koju pruža ograničena odgovornost, a počinje lična odgovornost člana društva?

    1. Princip ograničene odgovornosti članova društva

    Privredno društvo stiče svojstvo pravnog lica registracijom u nadležnom registru i kao samostalan pravni subjekt preuzima prava i obaveze u pravnom prometu.

    Kod društva sa ograničenom odgovornošću, za obaveze nastale u poslovanju prvenstveno odgovara samo društvo svojom imovinom, dok njegovi članovi, po pravilu, ne odgovaraju ličnom imovinom za dugove društva.

    Takvo rešenje omogućava razdvajanje poslovnih i ličnih rizika, ali istovremeno pretpostavlja da se društvo koristi u skladu sa njegovom pravnom i ekonomskom svrhom.

    Činjenica da jedno lice poseduje celokupan kapital društva, upravlja njegovim poslovanjem ili ostvaruje odlučujući uticaj na donošenje poslovnih odluka sama po sebi ne predstavlja osnov za njegovu ličnu odgovornost.

    Isto tako, negativan poslovni rezultat, prezaduženost ili nemogućnost društva da izmiri svoje obaveze ne znače automatski da član društva odgovara poveriocima.

    Međutim, kada se samostalni pravni subjektivitet društva koristi kao sredstvo zloupotrebe, zakon predviđa mogućnost odstupanja od ovog principa.

    2. Kada dolazi do probijanja pravne ličnosti?

    Institut probijanja pravne ličnosti uređen je članom 18. Zakona o privrednim društvima.

    Prema ovoj odredbi, komanditor, član društva sa ograničenom odgovornošću i akcionar koji zloupotrebi pravilo o ograničenoj odgovornosti odgovara za obaveze društva.

    Zakon naročito prepoznaje zloupotrebu kada član koristi društvo za postizanje cilja koji mu je inače zabranjen, raspolaže imovinom društva kao svojom ličnom imovinom, koristi društvo ili njegovu imovinu radi oštećenja poverilaca ili umanjuje imovinu društva radi sticanja koristi za sebe ili treća lica, iako zna ili mora znati da društvo neće moći da izvršava svoje obaveze.

    Važno je naglasiti da zakonsko nabrajanje nije iscrpno. To znači da se postojanje zloupotrebe može razmatrati i u drugim situacijama, ukoliko konkretne okolnosti ispunjavaju uslove za primenu ovog instituta.

    Ipak, probijanje pravne ličnosti ne predstavlja opšti mehanizam kojim se svaki nenaplaćeni dug društva može preneti na njegove članove.

    Za uspostavljanje lične odgovornosti neophodno je dokazati zloupotrebu pravila o ograničenoj odgovornosti, a ne samo činjenicu da društvo nije izmirilo svoje obaveze.

    3. Raspolaganje imovinom društva i oštećenje poverilaca

    U poslovnoj praksi, pitanje probijanja pravne ličnosti naročito se pojavljuje kada postoji sumnja da član društva koristi njegovu imovinu kao sopstvenu ili preduzima radnje kojima umanjuje mogućnost namirenja poverilaca.

    Na primer, društvo može imati značajne dospele obaveze prema dobavljačima, dok njegov jedini član istovremeno prenosi vrednu imovinu društva na sebe ili na drugo povezano lice bez odgovarajuće naknade.

    Ukoliko je takvo raspolaganje izvršeno radi pribavljanja koristi i pod okolnostima koje ukazuju na zloupotrebu ograničene odgovornosti, može se postaviti pitanje lične odgovornosti člana društva.

    Slična pitanja nastaju kada član koristi sredstva sa poslovnog računa društva za sopstvene potrebe, bez odgovarajućeg pravnog osnova, ili kada poslovanje organizuje na način koji društvo ostavlja bez imovine potrebne za izvršavanje njegovih obaveza.

    Međutim, potrebno je razlikovati nezakonito ili zloupotrebno raspolaganje od redovnih poslovnih transakcija.

    Sama činjenica da je društvo zaključilo ugovor sa povezanim licem, prodalo deo imovine ili izvršilo raspodelu dobiti ne znači automatski da postoji zloupotreba pravne ličnosti. Odlučujući su pravni osnov, ekonomska opravdanost, uslovi transakcije i okolnosti pod kojima je ona izvršena.

    Zbog toga se svaki slučaj mora posmatrati pojedinačno, uz analizu stvarnih poslovnih odnosa i dokumentacije.

    4. Ko može odgovarati za obaveze društva?

    Jedno od važnih pitanja jeste krug lica protiv kojih se može zahtevati odgovornost po osnovu probijanja pravne ličnosti.

    Član 18. Zakona o privrednim društvima izričito određuje lica na koja se ovaj institut primenjuje. Kod društva sa ograničenom odgovornošću, to su njegovi članovi koji su zloupotrebili pravilo o ograničenoj odgovornosti.

    Posebno je važno razlikovati položaj člana društva od položaja direktora, odnosno zakonskog zastupnika.

    Direktor koji nije istovremeno član društva ne odgovara automatski za njegove obaveze po osnovu člana 18, samo zato što je upravljao poslovanjem ili donosio poslovne odluke.

    Takav stav potvrđen je i u sudskoj praksi.

    U odluci Vrhovnog kasacionog suda, Prev 1549/2022, sud je naglasio da je probijanje pravne ličnosti izuzetak od opštih pravila odgovornosti i da lice koje je zakonski zastupnik, ali ne i član društva, ne potpada samo po osnovu tog svojstva pod krug lica predviđen članom 18. Zakona o privrednim društvima.

    To, međutim, ne isključuje mogućnost odgovornosti direktora po drugim pravnim osnovima, ukoliko su ispunjeni uslovi propisani odgovarajućim zakonskim odredbama.

    Odgovornost člana društva zbog zloupotrebe pravne ličnosti i odgovornost direktora zbog povrede njegovih zakonskih dužnosti predstavljaju različite pravne osnove koje ne treba poistovećivati.

    5. Kako poverilac može dokazati zloupotrebu?

    U postupcima radi probijanja pravne ličnosti, jedan od ključnih izazova za poverioce jeste dokazivanje konkretnih radnji i okolnosti koje ukazuju na zloupotrebu.

    Nije dovoljno dokazati samo postojanje dospelog potraživanja i nemogućnost njegove naplate od društva.

    Poverilac mora da iznese i dokaže činjenice na kojima zasniva tvrdnju da je član društva zloupotrebio pravilo o ograničenoj odgovornosti.

    U zavisnosti od okolnosti slučaja, posebno značajni mogu biti finansijski izveštaji, ugovori o prenosu imovine, evidencije poslovnih transakcija, dokumentacija o odnosima sa povezanim licima, bankarski izvodi i drugi dokazi koji ukazuju na način raspolaganja imovinom društva.

    U navedenoj odluci Prev 1549/2022, Vrhovni kasacioni sud izričito je potvrdio da teret dokazivanja ispunjenosti uslova za probijanje pravne ličnosti leži na tužiocu.

    Ovakav pristup proizlazi iz izuzetne prirode ovog instituta: ograničena odgovornost predstavlja pravilo, dok se lična odgovornost člana može uspostaviti kada su dokazani zakonski uslovi za odstupanje od tog pravila.

    Zbog toga pravilno postavljanje tužbenog zahteva, identifikovanje odgovornog lica i blagovremeno pribavljanje relevantnih dokaza imaju odlučujući značaj za uspeh postupka.

    6. Rokovi za podnošenje tužbe

    Zakon o privrednim društvima propisuje posebne rokove za ostvarivanje prava poverilaca po osnovu probijanja pravne ličnosti.

    Prema članu 18. Zakona, poverilac može podneti tužbu protiv odgovornog lica nadležnom sudu prema sedištu društva u roku od šest meseci od dana saznanja za zloupotrebu, a najkasnije u roku od pet godina od dana zloupotrebe.

    Ukoliko potraživanje nije dospelo u trenutku kada je poverilac saznao za zloupotrebu, rok od šest meseci počinje da teče od dana dospeća potraživanja.

    Ovi rokovi imaju poseban praktični značaj, jer poverioci često tek nakon neuspelih pokušaja naplate počinju da istražuju da li je došlo do zloupotrebe imovine društva.

    Međutim, odlaganje pravne analize i preduzimanja odgovarajućih koraka može dovesti do propuštanja zakonskog roka za podnošenje tužbe.

    Zbog toga je u slučajevima u kojima postoje indicije da je imovina društva zloupotrebljena neophodno blagovremeno razmotriti mogućnost pokretanja odgovarajućeg sudskog postupka.

    7. Probijanje pravne ličnosti i stečaj društva

    Poseban značaj institut probijanja pravne ličnosti može imati kada se nad društvom otvori stečajni postupak, a raspoloživa imovina nije dovoljna za namirenje njegovih poverilaca.

    Ipak, otvaranje stečaja samo po sebi ne predstavlja dokaz zloupotrebe niti automatski dovodi do lične odgovornosti članova društva.

    Stečaj može nastati kao posledica tržišnih okolnosti, poslovnih gubitaka, neispunjenja obaveza poslovnih partnera ili drugih ekonomskih faktora koji ne podrazumevaju nezakonito postupanje članova društva.

    Drugačija situacija postoji kada se utvrdi da je član društva, znajući za njegove finansijske teškoće, koristio društvo ili njegovu imovinu radi sopstvene koristi ili oštećenja poverilaca, pod okolnostima predviđenim članom 18. Zakona o privrednim društvima.

    U takvim slučajevima može postojati osnov za razmatranje lične odgovornosti člana, nezavisno od činjenice da se nad društvom vodi stečajni postupak.

    Istovremeno, potrebno je razlikovati tužbu za probijanje pravne ličnosti od drugih pravnih mehanizama zaštite poverilaca, naročito pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika prema Zakonu o stečaju.

    Dok se probijanjem pravne ličnosti nastoji uspostaviti lična odgovornost člana koji je zloupotrebio ograničenu odgovornost, pobijanjem pravnih radnji u stečaju nastoji se otkloniti dejstvo određenih poslova i radnji prema stečajnoj masi, pod zakonom propisanim uslovima.

    Ova dva instituta imaju različite pretpostavke, pravne posledice i procesna pravila, zbog čega izbor odgovarajućeg mehanizma zaštite zahteva pažljivu analizu konkretnog slučaja.

    8. Značaj za poverioce i članove privrednih društava

    Institut probijanja pravne ličnosti ima dvostruki značaj.

    Za poverioce, on predstavlja mogućnost dodatne pravne zaštite u situacijama kada postoji osnovana sumnja da je ograničena odgovornost iskorišćena za izbegavanje ispunjenja obaveza ili oštećenje njihovih prava.

    Za članove privrednih društava, ovaj institut predstavlja važan podsetnik na neophodnost očuvanja odvojenosti imovine društva i lične imovine njegovih članova, kao i na značaj zakonitog i transparentnog poslovanja.

    Naročito kod jednočlanih društava, gde ista osoba često istovremeno obavlja funkciju člana i direktora, potrebno je jasno razlikovati poslovne odluke i transakcije društva od privatnih raspolaganja njegovog vlasnika.

    Uredno vođenje poslovne dokumentacije, postojanje odgovarajućeg pravnog osnova za transakcije i poštovanje propisa koji uređuju odnose sa povezanim licima značajni su ne samo iz računovodstvenih i poreskih razloga, već i radi zaštite integriteta pravnog subjektiviteta društva.

    Zaključak

    Ograničena odgovornost predstavlja jedan od osnovnih principa privrednog prava i važan instrument podsticanja preduzetništva i investiranja. Međutim, njena svrha nije da omogući zloupotrebu pravnog subjektiviteta ili izbegavanje zakonito preuzetih obaveza.

    Institut probijanja pravne ličnosti uspostavlja ravnotežu između prava članova društva da ograniče svoj poslovni rizik i potrebe da se poverioci zaštite od zloupotreba.

    Njegova primena zahteva postojanje i dokazivanje konkretnih zakonskih uslova, zbog čega se ne može poistovetiti sa svakom situacijom u kojoj društvo nije u mogućnosti da izmiri svoje dugove.

    Ograničena odgovornost štiti članove društva od uobičajenih poslovnih rizika, ali ne i od posledica zloupotrebe pravne ličnosti.


    DM Legal | Corporate & Commercial Law | Dispute Resolution

    Ovaj članak je informativnog karaktera i ne predstavlja pravni savet za konkretan slučaj. Primena navedenih pravila zavisi od konkretnih činjenica, raspoloživih dokaza i relevantnih zakonskih odredaba.

  • Zakup nepokretnosti – prava, obaveze i pravna zaštita zakupodavaca i zakupaca

    Zakup nepokretnosti – prava, obaveze i pravna zaštita zakupodavaca i zakupaca

    Zakup nepokretnosti, bilo da je reč o stambenom ili poslovnom prostoru, predstavlja jedno od najčešćih pravnih pitanja sa kojima se susreću građani i privredni subjekti. Iako se zakup često posmatra kao jednostavan ugovorni odnos, u praksi se mogu pojaviti brojna pitanja u vezi sa pravima i obavezama ugovornih strana, uslovima korišćenja nepokretnosti, plaćanjem zakupnine i raskidom ugovora.

    Pravovremeno regulisanje međusobnih odnosa i jasno definisani ugovorni uslovi ključni su za sprečavanje potencijalnih sporova i zaštitu interesa obe ugovorne strane.

    O pravnim aspektima zakupa nepokretnosti, najčešćim nedoumicama i značaju adekvatne ugovorne zaštite imali smo priliku da govorimo u emisiji na Newsmax Balkans TV.

    U advokatskoj kancelariji DM Legal posebnu pažnju posvećujemo preventivnoj pravnoj zaštiti, jer kvalitetno sastavljen ugovor i blagovremeni pravni saveti mogu značajno smanjiti rizik od budućih nesporazuma i sporova.